Jačanje fašizma ili krajnje desnih struja u svetu i Evropi postala je svakodnevica. U ovoj rečenici nema nečega floskulnog, već činjeničnog. Da li želimo da krenemo od SAD-a i odnosa države i njene Imigracione i carinske službe (United States Immigration and Customs Enforcement, ICE) prema migrantima i ne-belim ljudima, ili od izraelskog genocida u Palestini, ili pak od zapadnoevropskih bisera, od Holandije preko Slovačke do Mađarske, naći ćemo krajnju desnicu koja se na ulicama i sistemski obračunava sa manjinama i neistomišljenicima.
No, zarad ideje teksta, krenimo od ,,omiljenog komšije” predsednika Aleksandra Vučića i njegovih istomišljenika. Mađarski premijer, Viktor Orban, odlučio je da zabrani postojanje LGBTQIA+ prajda, a niko mu ne staje na put jer ljubaznost koju pruža Rusiji, istovremeno bivajući prijatelj Ukrajini, u potpunosti je očvrsnula njegovu poziciju u EU.
Neko bi rekao da je u pitanju licemerje, a neko da je u EU problem. Slovenija, s druge strane, smatra Rome sigurnosnom pretnjom, nalazeći ubistvo muškarca imena Aleš Šutar kao kamen temeljac rasističkog zakona u kome se policiji omogućava nekontrolisana sila u „visokorizičnim naseljima“ (romskim naseljima, prim. prev). I, onda polako stižemo do Balkana.
Unutrašnji nacionalistički sukobi u Bosni i Hercegovini, potpomognuti onim spoljašnjim faktorima na slova EU, H i S, uvek deluju kao Balkan u Balkanu, od koga ni košarkaška utakmica nije bezbedna, dok se prirodna dobra privatizuju i ruše. No, za ovaj tekst, u redu je ostaviti na miru Bosnu i Hercegovinu, pa ćemo prvo govoriti o Srbiji.
Više od godinu dana imamo konzistentne proteste protiv vlasti u Srbiji, a odgovori vlasti na složnost naroda su fašistički, a isto konzistentni. Da li narod finansira Hrvatska ili Albanija (pogrdno nazvane, naravno) ili Evropska unija od koje isključivo vladajuća partija ima koristi, ili je neka viša sila po strani, vlast u Srbiji ne može da se odluči. No, da protiv naroda treba ići uvredama, pretnjama i nasiljem, to je definitivno.
Fašistički obrasci pogotovo su primenjivi na muslimanke i muslimane i Bošnjakinje i Bošnjake iz Srbije, kao i na druge manjine. Ako ste rođene i rođeni u drugim državama, same i sami po sebi ste meta fašizma, bez obzira da li ste Srbin iz Hrvatske koji studira, migrant koji radi ili Mađarica koja ima porodicu u Srbiji. Grupa maskiranih fašista lagano može da se prošeta gradom i da baš vašu antifašističku zajednicu maltretira, a vlast će nekako vas okriviti za sve. Mimologija odjednom postaje stvarnost, zar ne?
Konstantna prisutnost fašističkih struja u društvu nije zaobišla ni, vlastima Srbije omiljenog neprijatelja, ili drugog omiljenog, Hrvatsku. Možda je najsigurnije reći da je ekspanzija došla oko Tompsonovog koncerta u julu ove godine u Zagrebu, te se nastavila sprečavanjima/prekidanjima kulturnih događaja, koji su imali note antifašizma i inkluzivnosti, u Benkovcu, Splitu, Zagrebu, te dovela i do antimigrantskog protesta.
No, u prevelikom previranju fašističkih struja, narod u Hrvatskoj je ipak rekao da mora da da odgovor, te je nastala Inicijativa „Ujedinjeni protiv fašizma“ koja je 1. decembra održala antifašistički marš. Iz Inicijative, aktivistkinja Vedrana Bibić ukazala je, za Rezon Magazin, na koren preživljavanja fašizma u Hrvatskoj, komentarišući posebno da li su neki od nasilnih događaja izolovana reakcija društva, te se ne mogu podvesti pod pojam „fašizma“.
Svakako, antifašistički odgovor naroda u Hrvatskoj je bio zadivljujuć. Više gradova je odlučilo da pokaže otpor kontinuiranom problemu. Nekoliko dana pred marš, aktivistkinja Inicijative „Ujedinjeni protiv fašizma“ komentarisala je da li će antifašistički talas ohrabriti (sve) potlačene grupe (radnike/ce, nacionalne manjine, migrante/kinje, kvir zajednicu) da se u budućnosti eksplicitnije uključe u borbu.
Ipak, nakon marša u više gradova, od kojih je samo Zagreb prošao bez nasilja od strane „kontraprotesta“, krajnja desnica nije mogla da se načudi otkud toliko (u Zagrebu oko 10,000) antifašista/kinja u Hrvatskoj. Tako su, pozajmljujući retoriku predsednika Srbije, krenuli da prebiraju svaki transparent na narodnom protestu, nalazeći crvene zvezde, Balkansku federaciju i ćirilicu, te mimološki zaključujući: Jugoslavija se povampirila.
Smejali se vi ili ne, očigledno se povampiruju bivše države u regionu, te u Crnoj Gori vlada strah od Turaka. Buna kakva nije viđena vekovima u Crnoj Gori, digla se na noge kada su (interpretacijski uvek drukčiji) kad-kad jedan Azerbejdžanac i jedan Turčin, kad-kad dva Azerbejdžanca, a kad-kad „sve su to Turci“ napali crnogorskog državljanina u ,,najsigurnijem naselju” u Podgorici, Zabjelu.
Fašisti/kinje su srdačno dočekali/e ovo nasilje, tražeći smrt i progon Turaka iz crnogorske države i paleći njihovu imovinu. Vlast, pogotovo crnogorska, nikada nije protiv naroda, te donekle uslišuje fašističke želje i ukida bezvizni režim građanima i građankama Turske. Neko bi rekao da se vlast nije dovoljno najela kolača turskih migranata, pa rasplamsava fašistički duh zadremao kraj Morače.
Na kraju krajeva, za sve delove sveta, pitanje jeste da li se fašizam budi ili nikad nije odlazio, te, u skladu sa rečima aktivistkinje Inicijative „Ujedinjeni protiv fašizma“, fašistički izlivi u Srbiji i Crnoj Gori (i šire) možda jesu samo posledice nacionalnih struja koje, preskačući antifašističku istoriju, veličaju nametnute ideale buržoazije „naše je bolje od tuđeg“. To „naše“ u ovom slučaju predstavlja konstrukt države koji počiva na drugom konstruktu, naciji.
Ono što ne zabrinjava jeste postojanost odgovora. Koliko god da buja fašizam, antifašizam ne gubi snagu, štaviše (skoro) svuda jača. Videle/i smo na primeru naroda u Hrvatskoj, a znamo kakav otpor postoji u Srbiji, i da mnogo antifašista i antifašistkinja deluje na protestima, te nada istrajava.
Jedino bi bilo bolje da, i bez obzira na „anti“ prefiks, antifašizam bude teza, a ne antiteza, da bude sistemski, ili još bolje, bezdržavni i beznacionalni fundament.
Izvor naslovne fotografije: Unsplash/Markus Spiske
Verica Arsić
Multimedijalna radnica koja piše o skoro svemu iz feminističkog ugla.