,,Portret umjetnika u mladosti”: Centralne teme i motivi Džojsovog umjetničkog i životnog manifesta

Džojsovo ispitivanje mladosti, jednog karakterističnog doba ljudskog trajanja, u kome sve sazrijeva i kruni se, ispunjeno neprestanim borbama koje ne jenjavaju, ključni su segmenti ove knjige, koja ispisuje životne stranice svih nas. ,,Portret umjetnika u mladosti” je traganje i lutanje koje se postepeno pretapa u glas, koji očajno vapi za slobodom. Ono unutrašnje biće koje još uvijek ne razumije spoljašnji svijet, ali intuitivno zapaža da mu ne pripada, batrga se između socijalne dresure i sopstvenog identiteta. 

Način na koji je Džejms Džojs u prošlom vijeku prikazao opiranje malograđanštini i odbojnost sa kojom je prišao svim zahtjevima sistema, dragocjen je i za moderno društvo 21. vijeka, koje sve više gubi kompas i sposobnost za lični misaoni čin. Stiven Dedalus, glavni junak, kreće se od strogog katoličkog interanata do složenog odnosa sa porodicom, od srednjoškolskog moralnog i duhovnog posrnuća do religijskog iskustva kroz koje shvata da ni religija, ni društvene norme, ne mogu zadovojiti njegove unutrašnje potrebe za slobodom i pronalaženjem smisla.  

Kroz najosjetljiviji dio mladosti protagoniste, uokviren idejnim klišeima, bez znanja da se otrgne dogmi, da spozna svoju suštinu, nalazi se portret duha koji levitira u međuprostoru, trudeći se da ne napusti svoje ivice, naizgled neprobojne i čvrste. Junak koji hoće da zakorači u svijet, bez putokaza i jasnih smjernica kuda ide, podstiče mnoga pitanja kojima se ne nazire odgovor.

Zasto je Stiven Dedalus svojevrsni portret umjetnika u mladosti 

Praćenjem Dedalusovog razvoja, od samog početka, kada je uvučen u vrtlog uticaja, kako porodice, tako društva i crkve, pa sve do onog trenutka kada dostiže vrhunac svoje duhovne zrelosti i odbija da služi svemu u šta ne vjeruje, uočavamo čitavu etapu promjena u ljudskom senzibilitetu i neprestanih sukoba sa samim sobom. U ovoj autobiografiji, Džojs prikazuje život i okruženje glavnog junaka čije se želje i pogled na svijet kose sa kontekstom kojem pripada. 

Dedalusov odlazak u internat, u kojem se srijeće sa različitim dječacima, sa kojima vodi bezlične razgovore, okosnica je njegove lične priče koja će se do samog kraja knjige neprestano mijenjati i razvijati. Ostali likovi su samo u službi Stivenovih promjena i interpretacija života. Njegova čežnja za majkom, neugašena želja da ode iz internata i vrati se u majčino krilo, početna je premisa junakovog unutrašnjeg odvajanja i razumijevanja ličnih potreba, koje u katoličnoj školi za dječake ne mogu biti ispunjene. Česta retrospekcija, prikaz Dedalusovog života prije internata, porodični ručkovi, praznici, zatim povratak na časove, koje junak sve teže može da isprati, donosi čitavu skalu emocija, vrijednosti, posrnuća i uzdignuća, koji imaju  jedan ključan momenat, a odnosi se na motiv kraja. 

Kraj, ne kao definitivan završetak nečega, već kao zaokruženost jedne cjeline sazrijevanja i definisanja ličnih afiniteta i stavova, prisustvo individualnosti i hrabrost da se ona ispolji. Stiven Dedalus je svako od nas, ne samo u početnom razvitku i periodu mladalačkih dilema, već i u kasnijim godinama života, onda kada pomislimo da smo dodirnuli najvišu poentu svog bića, a  kada sve češće nastupa kriza identiteta.

Centralne teme romana ,,Portret umjetnika u mladosti”

U fokusu knjige je odgonetanje poslednjeg stupnja Stivenovog saznanja, onog utočišta koje je na početku izmaklo iz vida, one snage da se stane pred sebe i druge i odbrani se sopstvena originalanost. Izvori koji čovjeka guraju da radi i misli po inerciji, društvene, materijalne i druge uslovljenosti suština su preispitivanja Stivena Dedalusa, koji u jednom trenutku svjesno odlučuje da se odvoji od svega onoga što mu nameće autoritet, i da dobrovoljno krene u izgnanstvo. 

Njegov bijeg i spremnost da se po milioniti put suoči sa stvarnošću otvara mnogobrojna pitanja koja su u samoj knjizi ostala nerazriješena, i koja nam je Džojs, u svom maniru, vrlo vjerovatno s namjerom ostavio takva. Motiv pobune i potreba da se svaki vid nepravde i uklapanja u sistem okonča, glavna je nit Džojsove autobiografije. Pisac idealno rješenje ne pronalazi u direktnom sukobu sa sredinom, već se odlučno povlači u neki drugi svijet, onaj svoj, za koji smatra da je jedini ispravan. Na kraju  ostaje jedan čovjek, pun gorčine, ali i života, odlučan da proviri van ivica koje ga sve više pritiskaju, i da odluta u nepoznato, sasvim sam.

Veliki broj pitanja Džojs je ostavio bez odgovora. Na kraju romana nailazimo na dva elementa koja nam sugerišu kako će izgledati Stivenovo putovanje, odvažnost i bespovratna odluka da se krene po novo iskustvo, ali istovremeno, potajna nesigurnost i molba ocu, da ostane uz njega i da mu pomogne. Tu je očigledan Dedalusov teret koji nosi, težina odluke mladog čovjeka, koji je rano osvijestio koliko mu je važno da zadrži svoju nezavisnost, ali je takođe prisutna i ona krhka strana dječaka, kome je i dalje potrebna podrška roditelja i sigurna luka porodice. 

Stiven je, međutim, prateći isključivo sebe odabrao prioritete, i od početka je osluškivao ono što mu je odzvanjalo iz duše i donio je ispravnu odluku. Čini se da Stiven od početka ima na umu svoje poslednje uporište, i da su ga svi postupci i ponašanja gurali ka tome da pronađe svoj mir, daleko od svega što je bilo dio njegove svakodnevice. 

Sve upućuje na to da iz Stivena sve vrijeme izvire neki poriv za buntom, duhovna potreba da se odbrani, što je svakako nagovještaj njegovog sazrijevanja i otkrivanja umjetničkih afiniteta. 

Vrlo uticajan faktor Dedalusovog ponašanja je njegov umjetnički temperament. To ne znači direktno da bi stvari funkcionisale drugačije, da je on pokazao sklonost ka nekoj drugoj oblasti, međutim, u  kontekstu Džojsovog prikaza bijega u svijet, radi povratka sebi, sve proizilazi iz neobične psihološke crte čovjeka u kojem se razvijaju umjetnički kapaciteti. Posmatrajući sve specifičnosti umjetničkih gena i uzimajući u obzir opšte karakteristike koje se tiču takvih profila ličnosti, zasigurno je da su hipersenzitivnost i introvertnost kasnije s razlogom prerasle u osjećaj nepripadnosti i potrebu za nečim višim. 

Ako zamislimo kako je izgledalo Stivenovo izgnanstvo, najmanje u fizičkom, a mnogo više u duhovnom smislu, nailazimo na potpunu logičnost slijeda događaja koji su navedeni u knjizi. On je zapravo od samog početka u izgnanstvu, iz prva nesvjesno, a zatim, potpuno svjesno i odlučno. I to izgnanstvo nikada nije prestalo, ono je uvijek bilo prisutno, i da je Džojs napisao nastavak ovog romana, među njegovim stranicama bi se vjerovatno moglo pročitati upravo to da Stiven nikada istinski nije pronašao ono za čim je tragao. To se upravo tiče pojma kraja, koji u ovom slučaju nikako nije zvaničan, već postoji samo privid da je nešto pronađeno. 

Ono šta Stiven, kao umjetnik, traži, nešto je što je van granica ljudskog, to je ona viša poenta života, kojoj su težili i teže svi vrhunski umjetnici i umjetnice, i koja je zapravo sadržaj njihovog kompletnog putovanja, a ne krajnjeg odredišta. Džojs je ovim romanom anticipirao i današnjeg pojedinca, sa naglaskom na onog koji teži umjetničkoj istini. 

Pitanje kraja i umetničkog traganja

U vezi sa tim je ispitivanje glavne teze, da li je junak zaista imao na umu svoj kraj, i da li se time mogu opravdati svi njegovi postupci, jer su ga upravo oni doveli do željenog, svršenog čina. U svakom trenutku treba uzeti u obzir umjetničku intuitivnost i osjećaj da borba mora biti neprestana da bi se ispunila svrha. Ta neprestana borba znači da je jedino što preostaje nada u svršetak koji može biti bolji od trenutne stvarnosti. 

Obilježen umetničkim darom, Stivenu je prirodno dodijeljeno da vječito luta u potrazi za nečim, za šta ni sam ne zna šta je. Jedino šta zna jeste da mu neka unutrašnja sila nalaže da to mora da nađe, i da se sve vrijeme odupire onome što je suprotno od njegove idealne vizije života. Čitav roman je priča o pobuni i buntovništvu mladog čovjeka koji pokušava da pronađe način da stvori život onako kako on misli da treba. Stiven Dedalus pronalazi rješenje, tako što se odriče svega u šta ne vjeruje i u potpunosti preuzima kormilo nad svojim životom. 

Velika je dilema da li Stiven samo iz jedne propasti posrće u drugu, ili zaslužuje divljenje zbog svoje hrabrosti da stane sam pred svijet i okuša svoj poziv. Jedno je sigurno, a to je da je Dedalusu ostalo još mnogo nerazjašnjenih pitanja koje je trebalo odgonetnuti u svom izgnanstvu, koje je bilo samo ulaznica u novi život, a tek nagovještaj samačke pustolovine. 

Glavne odlike Stivenove ličnosti su protivljenje trivijalnosti i beznačajnim raspravama sa neuglađenim pripadnicima društva. Njegov umjetnički temperament je suviše jak, zbog čega ni po koju cijenu ne želi da se prepusti tadašnjoj ideologiji. On u svom izgnanstvu nastoji da pronađe drugačiju sliku svijeta, onu bestjelesnu, duhovnu i nematerijalnu, što je za njega veliki izazov usled prevelike najezde svega prostog i ovozemaljskog. 

Stiven je zalutao u vremenu, što mu je sa položaja umjetnika mnogo teže da ispravi i da pronađe svoju mirnu luku. Umjetničko ćutalništvo koleba se u Stivenu od samog početka romana — ipak je on mladić koji još uvijek nespretno rezonuje stvarnost i vrlo često je u preispitivanju oko svog koncepta razmišljanja. Stiven snažno osjeća svoje porive ka nečemu što je van granica heteronomije, i nesvjesno oduvijek ima na umu da će finalna tačka njegovog životnog kretanja biti povratak sebi, svojim idealima, i da će u toj tački stajati sam, suprotstavljen svemu što ga okružuje.

Čitav njegov preobražaj vrlo je znakovit, jer protivljenje dogmi je opšte mjesto svakog vremena, uvijek poželjno, a rijetko sprovedeno. Stiven Dedalus je bezgrešan junak jer je u kontinuiranom ispitivanju svog unutrašnjeg prostora i pokušaju da ga implementira u spoljašnji. Ovaj junak je arhetip koji osvješćuje nataloženo iskustvo mnogih generacija i otkriva način na koji se sa tim iskustvom treba nositi. Portret umjetnika u mladosti jedna je univerzalna istina o čovjeku koji (ne)svjesno traga za svojom suštinom, i na tom putu prelazi na različite nivoe svog bića, ne sluteći da poslednji nivo nikada nije onaj krajnji, već samo ljestvica ka dubljem poniranju u ono za čim traga.

Izvor naslovne fotografije: Freepik