Kanadska televizijska serija Heated Rivalry postala je instant hit širom sveta zbog teme koju prikazuje: seksualna i ljubavna veza između dvoje predstavnika hokejaških timova koji su večiti rivali (otkuda i dolazi naslov Heated Rivalry, vatreni rivali, prim. prev). Dobro poznati (šekspirovski) motiv „zabranjene ljubavi“ uvek je recept za komercijalni uspeh, ali u ovoj seriji motiv se razgranjava zbog činjenice da se ne radi o heteronormativnom odnosu.
Naime, dvojica glavnih junaka jesu Ilija Rozanov (Konor Stori) i Šejn Holander (Hadson Vilijams), muškarci koji se upuštaju u „zabranjen“ odnos. Dakle, reč je o tajnoj gej romansi između dvojice igrača protivničkih timova, te imamo više nivoa „zabranjenog“. Jedan nivo jeste zbog motiva „spavanja sa neprijateljem“, a drugi zbog homofobije koja vlada u sportu.
Kako iz kratkog opisa možemo da primetimo da je serija višeslojna, kroz naš tekst ćemo proći kroz nekoliko važnih karakteristika serije Heated Rivalry, te probati da ispitamo njihove značaje za modernu kinematografiju, kao i LGBTQIA+ zajednicu, kako u sportu, tako i uopšte.
Život LGBTQIA+ zajednice u svetu sporta
Serija Heated Rivalry je inspirisana serijom romana autorke Rejčel Rid (Rachel Reid), započetim delom Game Changer (2018), o odnosima gej ljudi u hokeju. Tema franšize, i sada serije, jeste inovativna u umetnosti, te kvalitet dela ima u sebi nečeg revolucionarnog, ali suštinski bitniji je njihov odnos sa stvarnošću.
Kao što vidimo u odnosu Rozanova i Holandera, a potom i drugog gej para u seriji, hokejaša Hantera (Fransoa Erno) i bariste Kipa (Robi Grejam-Gunc), biti kvir i trenirati sport jeste problem sa kojim se ljudi susreću. Dok serija na početku ne ulazi u dubinu straha od autovanja u sportu, već se više fokusira na seksipilnost skrivanja Rozanova i Holandera, na primeru veze između Hantera i Kipa odmah otvara problem LGBTQIA+ zajednice.
Hanter, u trenutku kada izjavljuje svoja osećanja Kipu, daje uvid u kodeks ponašanja koji sportisti moraju da imaju, zbog kojih njihova veza mora da ostane tajna. U likovima hokejaša, i uopšte muških sportista, oličena je srž maskuliniteta, slika snažnog, mišićavog muškarca koji žudi za pobedom i uništenjem protivnika, te biti gej srozava rodnu normu.
Fiktivni uvid u ovakav život, korak je ka umetničkom oslobođenju, ka maštanju novih, originalnijih junaka, i junakinja, u svetu sporta. Takođe, u javnom prostoru serija Heated Rivalry je dovela do veće vidljivosti LGBTQIA+ zajednice u sportu.
U stvarnosti postoji lezbejski par, Džuli Ču (Julie Chu) i Karolin Vulet (Caroline Ouellette), koji je poznat po svom sportskom rivalstvu, a koji je iznenadio svet hokeja svojim odnosom. Dakle, serija (a pre nje književna franšiza) jeste imala uporište u stvarnosti, te je postojanje Heated Rivalry time i važnije. Serija je, naposletku, i inspirisala hokejaša Džesija Kortuma (Jesse Korteum) da se autuje.
Trag serije Heated Rivalry se već vidi, samo ostaje želja publike da naredne sezone bude posvećena i drugačijim parovima LGBTQIA+ zajednice.
Autovanje kao težnja, ne kao norma
Problem sa delima koja govore o kvir ljudima ili imaju junakinje i junake koji su gej često je u insistiranju na autovanju. Javno i privatno priznanje da je osoba gej, biseksualna, lezbejka, kvir, predstavljeno je kao dužnost LGBTQIA+ ljudi, a ne kao želja za slobodom. Takvim delima, u liberalnoj želji da se promoviše postojanje LGBTQIA+, stvara se pritisak da javno ne-autovani kvir ljudi nisu iskreni i štete zajednici. Svesna problematičnosti insistiranja na autovanju, serija Heatead Rivalry ruši taj koncept.
Prvo autovanje vidimo u Hanterovom slučaju, te ono predstavlja pobedu nad stereotipima i nametnutim ulogama u sportu i navodi i glavne junake Rozanova i Holandera da uživaju u svojoj ljubavi. No, samo poimanje autovanja jeste ambivalentno. S jedne strane, podrazumeva oslobađanje, dok s druge strane, nije pritiskajuće, već predstavlja, poput onog u seriji We Are Lady Parts, privilegiju u hrabrosti. Dok se Hanter javno autuje, Holander to čini samo pred porodicom, a Rozanov, poput Ajše (Džulija Motamed) u We Are Lady Parts, nema mogućnost šireg oslobađanja i to je poštovano od strane drugih.
Takav narativ daje širu sliku zajednice, a ne samo holivudsku površnu sliku „sloboda ili ništa“ zbog koje se kvir ljudi osećaju krivima jer nisu autovani svima i ne doprinose boljoj poziciji LGBTQIA+ u društvu.
Srećan kraj za zajednicu
Verujemo da će LGBTQIA+ zajednici značiti da pročitaju da serija Heated Rivalry ima srećan završetak. Navikle smo, naime, da kvir ljubav ima tragičan kraj u umetnosti jer drugost nije zanimljiva i prijemčljiva većini ukoliko nema večnog ili krajnjeg patosa. Bilo da se radi o odrastanju i životu žene (poput onih u bildungs romanima, primer „Stakleno zvono“ Silvije Plat), o sudbini crnaca i crnkinja u SAD („Mesečina“), Roma na Balkanu („Skupljači perja“) ili pak romantičnih odnosa kvir ljudi („Dečaci ne plaču“), život ljudi koji su na marginama društva mora da proizvede tragediju i da se u njoj završi da bi ga kritika smatrala vrednim.
Tragedija je od Aristotelovih ideja srž umetnosti, a danas i ono što se najbolje prodaje. Takav diskurs reprodukuje društvene konstrukte, te ne daje alternativu onima na margini. Zato je vrlo iznenađujuće i okrepljujuće videti srećan kraj odnosa između gej muškaraca, te vrlo bitno za dekonstrukciju načela umetnosti i borbu protiv (patrijarhalnih) normi.
Saglasnost za seks
Centralni odnos dvojice hokejaša počinje seksom, te u prvim epizodama možemo govoriti o karakteristikama smut-a (dela čije su karakteristike delimično ili potpuno predate erotskom odnosu junakinja i junaka). Za razliku od ranijih dela koja jesu ili imaju karakteristike smut-a, poput popularne franšize „Pedeset nijansi sive“ (Fifty Shades of Grey) ili kultnog filma „Sanjari“ (The Dreamers), Heated Rivalry promoviše consent u seksu (seks koji se dešava isključivo pristankom).
Svaki junak koji ima seks u seriji, zatraži dozvolu da započne ili nastavi sa činom, te ne postoji trenutak koji bi signalizirao oštrom oku publike da je nešto protiv volje urađeno. Dozvole jesu mahom verbalne jer su u pitanju junaci koji imaju mogućnost verbalizacije i međusobno komuniciraju na engleskom jeziku. S tim u vezi, neverbalne dozvole za seks vezane su za osobe koje ne koriste jezik za komunikaciju i jako su bitan deo zdravog odnosa i seksa koji nije nasilan.
No, vratimo se seriji. Promocija seksa sa pristankom daje do znanja da je jednostavna komunikacija dovoljna da se sve osobe u odnosu osećaju bezbedno, sigurno, a time i zadovoljeno. Suprotno mizoginim, nasilnim idejama da „pitanja uništavaju zadovoljstvo“, serija pokazuje da je vrlo lako uživati u seksu u kome se komunicira, kako junacima/junakinjama, tako i publici.
No, ništa nije savršeno
Serija Heated Rivalry je svakako iskorak iz priča o zabranjenim ljubavima, te iz komercijalnog smut-a i reprezentacije kvir ljudi, ali nije „bezgrešan“. Mi ćemo izdvojiti četiri „greha“.
Prvi „greh“ jeste u apolitičnosti serije ili nedostatku komentara na situacije koje se dešavaju u periodu trajanja radnje, od 2008. do 2018. godine. Rusija, odakle je junak Ilija Rozanov, u prvim godinama radnje vodi rat protiv Gruzije, dok od 2014. godine kreće sukob između Rusije i Ukrajine, koji kasnije rezultira ruskom invazijom.
S druge strane, finansijska kriza koja je pogodila Kanadu biva izostavljena. Uz to, važnost da kanadski tim ima jednog igrača koji nije beo, što van serije govori o rasizmu, pogotovo prema starosedeocima i starosedeteljkama, staje u jednu rečenicu. Odbijanje šireg konteksta u kome se nalaze junaci ukazuje na sve češću apolitizaciju kod stvaraoca i stvarateljki, kojoj smo u poslednje vreme svedočili u intervjuima na Berlinalu.
Drugi „greh“ je tendencija da junake i junakinje jednog porekla, glume glumci i glumice potpuno drugačijeg porekla. Kanadskog hokejaša Holandera kome je majka Japanka ili japanskog porekla, glumi Kanađanin Vilijams koji je korejskog porekla, dok ruskog hokejaša Rozanova glumi američki glumac Stori koji nema veze sa Rusijom, ili bar slovenskim narodima.
Ovde definitivno možemo govoriti o rasizmu autora Džejkoba Tirnija (Jacob Tierney), koji na dva nivoa perpetuira stereotipne prakse Holivuda. Prvo, autor ponavlja praksu da beli/e Amerikanci/ke glume junake i junakinje drugog porekla (u ovom slučaju ruskog, a ranije i crnačkog, starosedelačkog, latino). Drugo, autor reprodukuje ustaljena načela da svi ljudi sa jednog područja su istih karakteristika, u ovom slučaju za Tirnija su Korejci i Japanci identičan narod.
Treći „greh“ jeste u bifobiji. Kroz celu seriju publika očekuje da Holander iskaže da je gej, a kada dođe do tog trenutka, dešava se katarzično oslobađenje. No, činjenica da je Rozanov biseksualac uzima se kao lakša pozicija ili se trivijalno nagoveštava. Pritom, moramo da naglasimo da reč „biseksualnost“ nije upotrebljena nijednom u seriji, dok aluzije jesu, poput: „on voli oba“. Tako se iskustvo biseksualnih osoba umanjuje, a nastavlja tradicija bi-erasure (brisanja iskustva biseksualnih osoba).
Četvrti „greh“ je u slaboj reprezentaciji ne-belih ljudi ili njenom nepostojanju. Jedini lik, pored Holandera, koji se donekle ističe jeste prijateljica i ljubavni interes Rozanova, Svetlana (Ksenija Danijela Harlamova). No, kao arhetip ne-belih junakinja, karakterizacija Svetlane se završava u (usputnom) ljubavnom odnosu glavnog junaka dok ne dođe pravi trenutak da se odluči za korak ka „pravoj“ ljubavi.
Konačna ocena 4/5
Pored svih „grehova“, serija Heated Rivarly zavređuje pažnju publike. Ona uliva nadu u prikazivanju zdravih odnosa, bili oni seksualni ili ljubavni, i predstavlja korak ka boljem reprezentiranju LGBTQIA+ zajednice, te bismo na kraju mogle da kažemo da nije čista petica kao neke ranije serije koje smo analizirale, ali sigurno je 4/5.
Izvor naslovne fotografije: Unsplash/Markus Spiske
Serija ,,Adolescencija”: Krimi drama o vršnjačkom...
Uvod u kvir književnost: 8 knjiga...
Mesec ponosa: 5 LGBTQIA+ filmova za...
Top 5 igrica sa LGBTQIA+ likovima...
Verica Arsić
Multimedijalna radnica koja piše o skoro svemu iz feminističkog ugla.