Novi film Luisa Terua (Louis Theroux), Louis Theroux: Inside the Manosphere (u nastavku teksta: Inside the Manosphere), kao i raniji autorovi dokumentarci, momentalno je zaintrigirao publiku zbog smelosti da se upusti u sferu koja kreira dogmatična, isključiva stanovišta. Inside the Manosphere donosi priču o idealu, korporativnom i biznis sistemu manosfere.
Manosphere je termin za grupu muškaraca koji insistiraju na svojoj ugroženosti i bore se za svoja prava, dok reprodukuju seksizam i mizoginiju kroz preuređene patrijarhalne floskule (jer manosfera nije ništa drugo do patrijarhat u drukčijoj izvedbi) o „nižem mestu“ žene u društvu i ekskluzivnom pravu muškarca da bude na čelu porodice i društva. U manosferi se, između ostalog, gaji i strah od feminizma koji ruši „muški“ poredak kroz borbu za jednaka prava svih ljudi na planeti. Jedna od dominantnih podnivoa manosfere jeste i incel (involuntary celibate, nedobrovoljni celibat, prim. prev), o kome je već pisano u našem časopisu u kritici serije „Adolescencija“ (Adolescence).
Agresivno pripovedajući o poljuljanosti konzervativnih načela, manosferci ne samo da propagiraju jačanje patrijarhalnog sistema, već i prodaju proizvode koje predstavljaju ključnim za povratak muškog principa na čelo društva: kurseve, treninge, suplemente za jačanje, kapitalno učešće u različitim projektima.
Među muškarcima koji reklamiraju ideju da je muškost ugrožena zbog feminizma, i na toj ideji zarađuju, najpoznatiji je optuženi seksualni prestupnik Endrju Tejt (Andrew Tate). Najčešće zavedeni tim diskursom jesu mladi muškarci i dečaci, a žrtve takvih „načela“ jesu žene i devojčice čija sigurnost nestaje kada manosferci deluju prema svojim načelima, što je najbolje prikazano u seriji „Adolescencija“.
Imajući na umu šta manosfera predstavlja, film Inside the Manosphere direktno prikazuje i raskrinkava načela osoba koje promovišu ideje da su žene manje vredne, a da su koncepti porodice i tradicionalnog muškarca nekako ugroženi, kroz autorovo naočigled distancirano novinarsko pristupanje razgovoru.
Luis Teru je poznat kao autor koji koristi viši potencijal komercijalnog dokumentarca: objektivno izlaganje činjenica, čak i na osnovu najčešćih novinarskih pitanja (ko, šta, gde, kada, zašto, kako), može da da nesvakidašnji, za mainstream medije, uvid u apsurdnost (Teruov dokumentarac iz 2015. godine My Scientology Movie) ili zlosutnost ideja (dokumentarac iz 2025. godine o izraelskim okupatorima na prostoru Palestine, The Settlers), kako kod publike, tako i kod učesnika/subjekta filma. Tako i u Inside the Manosphere, autor jednostavnim pitanjima i donekle suzdržavanjem od emocija raspršuje sliku manosfere.
Autor, dakle, ogoljava ono šta se nalazi iza manosfere. Svakako, novac je taj koji diktira postojanost u takozvanoj ideologiji, te upravo kroz prodaju stila života i obuka kako postati „pravilan muškarac“, manosferci opstaju. U suštini, kao i ranijim filmovima Terua, bilo da je reč o cionistima ili sajentolozima, u Inside the Manosphere banalizovana je ideologija koja gaji jednoumlje i mržnju zarad sopstvenog profita.
Kroz ranije filmove, navikli smo da Teru odlazi na drugu stranu (primer pozicije Palestinaca i Palestinki u filmu The Settlers) i daje uvid u život potlačenih i/ili atakovanih ljudi ideologijom koja se ispituje. U Inside the Manosphere autor ne mora da odlazi daleko do „druge strane“, jer ima mogućnost da prikazuje one osobe koje (nemo) učestvuju u reprodukciji manosfere, a ujedno i pate pod njom. Prvenstveno, to su žene u okruženju manosferaca: njihove devojke, majke, koleginice, saradnice. Upravo u dubljem razgovoru sa majkama, partnerkama, radnicama, influenserkama, otkriva se njihovo nezadovoljstvo, sram i ugroženost poslovima kojima se bave ti muškarci, a u kojima one učestvuju radom, saradnjom ili podrškom.
Nadalje, tu su sledbenici manosferaca, mladi muškarci pogođeni ličnom tragedijom (primer iz filma: samoubistvo brata) koji ne nalaze utočište u primarnoj zajednici i ne dobijaju stručnu pomoć, već povratak snage nalaze u reprodukciji patrijarhalnih načela. Iako nema komentara o opasnosti takvog ponašanja, možemo pretpostaviti, kao što je u seriji „Adolescencija“ prikazano, da takav pristup „izlečenju“ od trauma jeste siguran recept za ispoljavanje agresije, pogotovo nad ženama.
Međutim, najzanimljivija „druga strana“ jesu upravo prikazani manosferci. Autor vrlo taktično bira da predstavi većinom one samoprozvane proroke manosfere koji nisu beli muškarci.
Naime, rukav manosfere jesu ideologije koje zastupaju političari poput Trampa: rasizam, antisemitizam, islamofobija, homofobija, transfobija. Deleći ideologiju sa Trampom, skoro svi akteri filma javno podržavaju predsednika SAD. No, kada uočimo da trojica muškaraca u filmu nisu beli, od kojih je jedan i musliman, ali uredno propagiraju Trampovu ideologiju, vidimo potpunu apsurdnost njihovog poimanja stvarnosti.
Time možemo reći da će za profit lako prodati sopstveni identitet, te da bi privukli klijente ostaviće na stranu svoju ugroženost u sistemu koji reklamiraju. S druge strane možemo reći da postoji totalna zbunjenost u očitavanju ideala, koja doprinosi jačanju manosfere, te kapitalizma. Nedostatak sagledavanja sopstvene ugroženosti u manosferi insistiranjem na načelu muškosti, omogućava mentalno i emotivno krhkim, neobrazovanim muškarcima da iz različitih religija, kultura i delova sveta aktivno učestvuju u „muškom pokretu“.
Tako slika jedne toksične zajednice jeste pokazatelj suštinskog delovanja patrijarhata i razloga zašto na svim kontinentima imamo sličan obrazac ugnjetavanja žena i drugih marginalizovanih grupa. No, pitanje je vremena kada će doći do razdvajanja i nastanka manosfera (množina), te gajenja iste ideologije prema različitim karakteristikama (kultura, podneblje, i slično) koje će prividno stvarati razdor među grupama i boriti se za prevlast. Ukoliko vas ova anticipacija podseća na funkcionisanje današnjih državnih sistema, u pravu ste, jer nanovo rečeno: srž manosfere jeste simbioza kapitalizma i patrijarhata, samo u svetlu nove reklamne strategije.
Nažalost, ovakve dublje analize patrijarhata, to jest manosfere, nema u filmu, ali teško je i očekivati kada poznajemo rad Terua. Kao što smo rekle na početku, autor drži novinarsku distancu i pušta subjekte da samostalno raskrinkaju određeni sistem. Nekada Teruove reakcije bivaju i smešne jer nisu politički potkovane ili su samo spontani proizvod trenutka, poput dobronamernog pozdravljanja naoružanih izraelskih okupatora dok stoji sa opkoljenim Palestincima i Palestinkama u The Settlers.
Razumejući Teruov rad, ne možemo očekivati više od rovitog prikazivanja neke teme, te kauzalnog zaključivanja o njenom besmislu i/ili opasnosti. Tako od Inside the Manosphere dobijamo ogoljenu toksičnost manosfere, koja varira od urnebesnog do horora, od apsurdnih ideja do straha od njihovog uticaja, ali bez dublje dekonstrukcije, kao što autorov manir i nalaže.
S druge strane, čak i da ne poznajemo Terua kao autora, možemo da razumemo zašto nema političkog produbljivanja problema. Iako autor uspeva da govori o značajnim temama u mainstream medijima, prostor i dalje sužava njegovo delovanje. Inside the Manosphere je Netflix-ov film, te moramo da se zapitamo da li takva platforma želi da podnese više od jednog društveno značajnog dela (retki primer: „Adolescencija“) koje ne strahuje da u potpunosti ogoli i okrivi one zaslužne za određeni problem.
Stoga, Inside the Manosphere zaista može da posluži kao obrazovni pamflet o manosferi, temi koja se u popularnim medijima retko posmatra kroz oglede života zagovornika manosfere i direktno u kontaktu sa njima banalizuje i upozorava na njihov uticaj. Najbolji način za gledanje ovog filma jeste upravo to laboratorijsko posmatranje manosferaca u formi koherentnog dela kako bi se izbeglo izlaganje drugačijim formama edukovanja o ovoj grupi muškaraca (primer: višesatni podkasti bez očigledne teme razgovora).
Važna napomena za kraj
Jedan trenutak u filmu može da odbije gledateljke i gledatelje, a ne tiče se manosfere. Naime, kada autora u filmu jedan od subjekata pita za mišljenje o genocidu u Palestini, Teruov odgovor ne završi u krajnjoj verziji. Bez obzira što je subjektu dokumentarca došapnuto pitanje o genocidu u Palestini, kako bi se Teru isprovocirao, mnogi/e se s pravom mogu zapitati zašto nema autorovog odgovora. Kako je Teru ranije nazvao genocid u Palestini pravim imenom, te i snimio više filmova o izraelskoj agresiji (pored The Settlers, tu je i The Ultra Zionists), možemo da pretpostavimo da je autor hteo da održi suvislost filma.
U vezi sa stradanjem naroda u Palestini, ukoliko je Netflix na vašoj bojkotnoj listi zbog doprinosa izraelskoj agresiji, u redu je preskočiti stream-ovanje ovog filma, te o njemu i manosferi informisati se u našem ili drugim tekstovima.
Izvor naslovne fotografije: Unsplash/Nimble Made
Osmi mart: Gde stojimo danas?
Serija ,,Adolescencija”: Krimi drama o vršnjačkom...
Problem zvani self-help literatura
Verica Arsić
Multimedijalna radnica koja piše o skoro svemu iz feminističkog ugla.